Alternative currency and balanced living system. Alternativna valuta i uravnoteženi životni sistem. Moneta alternativa e sistema di vita equilibrato.

Linija

Search

Home Forum
Welcome, Guest
Username Password: Remember me
  • Page:
  • 1

TOPIC: Jadranska Esperantska Republika Otok Ruža

Jadranska Esperantska Republika Otok Ruža 7 months, 1 week ago #3439

Jadranska Esperantska Republika Otok Ruža

Repubblica Esperantista dell’Isola delle Rose

The Esperanto Republic Of Rose Island

Esperanta Respubliko de la Insulo de la Rozoj


Lude 1960-e, jedinstveno razdoblje u povijesti čovječanstva kompletno orijentirano prema miru, hipi revolucija, globalno buđenje, izviranje samosvijesti, društvena revolucija, Che Guevara, Martin Luther King, kulturna revolucija, i opet revolucija, Woodstock, Jimi Hendrix, The Doors, Janis Joplin, John Lennonov Imagine...
Otok Ruža (Isola delle Rose) istinita je, fenomenalna priča o neovisnoj državi (otok - nacija) rođenoj šezdesetih godina prošlog stoljeća točno preko puta bivše Jugoslavije (SFRJ) uz talijansku obalu Jadranskog mora ispred čuvenog mediteranskog ljetovališta Rimini. Iz spektakularnog pothvata kojeg je potaknula ljudska domišljatost, na samo 240 kilometara udaljenosti od vatikanske inkvizicije zaplamtio je slobodarski izazov koji se malo pomalo uobličavao onako kako je historijski važna građevina izrastala posred morske pučine.




(klikni na sliku za veću sliku)


Kad neovisnost postane zastrašujuća!
Platforma koju je genijalni bolonjski inženjer Giorgio Rosa izgradio na Jadranskom moru uz obalu Riminija - jednog od najpoznatijih talijanskih turističkih središta - proglašena je neovisnom suverenom državom 1968 godine, da bi je potom nekoliko mjeseci kasnije agresorske talijanske vlasti, kroz nešto što je ostalo zabilježeno kao jedini invazijski rat Republike Italije, demonstrirajući brutalnu silu srušile eksplozivom.




Otok Ruža bio je umjetna platforma od par stotina kvadratnih metara koju je sagradio inženjer Giorgio Rosa u Jadranskom moru, 11.61 km od obale Riminija odnosno 500 metara izvan talijanskih teritorijalnih voda. 1 svibnja 1968 godine Otok Ruža (službeni naziv Repubblica Esperantista dell’Isola delle Rose) proglašen je neovisnom državom. Ideja vodilja bila je ni manje ni više nego formirati državu bez previše pravila, u kojoj bi njezini stanovnici mogli živjeti ujedinjeni jedinstvenom vrijednošću slobode. U svrhu potvrđivanja vlastitog suvereniteta i neovisnosti od Italije te isticanja međunarodnog karaktera nove republike, Otok Ruža je usvojio Esperanto kao svoj službeni jezik, a imao je i svoj službeni grb. Esperantska Republika Otok Ruža imala je svoju vladu koju su sačinjavali Predsjedništvo Vijeća Odjela i pet različitih Odjela s njihovim pododjelima i uredima.
Platforma "Isola delle Rose" uzdigla se 11,61 km od talijanske obale Jadranskog mora, 500 metara izvan talijanskih teritorijalnih voda, nedaleko od mjesta Torre Pedrere u općini Rimini. Otok Ruža na tri je strane graničio s međunarodnim vodama, a sa jugozapada je gledao prema krajnjim limitima talijanskih teritorijalnih voda u Jadranu. Površina Otoka Ruža iznosila je 400 m², dok je površina njegovih teritorijalnih voda bila 62,54 km².
Talijanska policija zauzela je Otok Ruža 26 lipnja 1968 te ga podvrgla pomorskoj blokadi. U veljači 1969 po platformi su postavljena eksplozivna punjenja čijim je detonacijama Otok Ruža u konačnici uništen.




(klikni na sliku za veću sliku)


Osnivanje i izgradnja otoka zapravo su započeli još 1958 godine, kad je inženjer Rosa došao na ideju dizajnirati jednu vrstu umjetnog otoka kojeg bi smjestio u blizini Riminija, no kompletno izvan teritorija Italije - što će reći na udaljenosti većoj od 11,11 km od obale. Uz svestranu podršku supruge (Gabriella Chierici) tad je eksperimentalno nastojao na suhom izravno izgraditi konstrukciju od čeličnih cijevi, koja bi se zatim dakle već sastavljena transportirala morem te postavila na pjeskovitoj odredišnoj geografskoj poziciji uz pomoć drenažnog sustava.
Raspolažući veoma malim sredstvima, nekoliko je godina često izviđao lice mjesta i marljivo proučavao najbolji način za pričvršćivanje svoje platforme na morsko dno. Radi lakšeg transporta površinom mora pripremio je plutajuće šuplje stupove dugačke dvadesetak metara, zatim bi čelične cijevi prvo pričvrstio za morsko dno a onda unutrašnjost te noseće konstrukcije ispunio cementom kako ne bi dolazilo do korozije. Inženjer Rosa tako je na koncu ipak uspio u svom titanskom pothvatu: 11.600 metara od obale tj. 500 metara izvan talijanskih teritorijalnih voda odnosno u ekstrateritorijalnosti, izgradio je umjetni otok!



(klikni na sliku za veću sliku)


U srpnju 1962 godine došlo je do zastoja radova iz financijskih i logističkih razloga, a paralelno s tim još su i talijanske vlasti počele graditelje napadati dodatnim problemima - naređujući im da uklone sve prepreke plovidbi. Inženjer Rosa nije se međutim dao uplašiti; nakon kontaktiranja lučkih kapetanija Rimini, Ravenna i Pesaro glede opcioniranja pristanišnih prostora, uspio je osigurati opskrbu gorivom te pribaviti dozvole za izgradnju platforme u brodogradilištu i javnu obavijest pomorcima o njenom postojanju, što je 1964 godine rezultiralo ponovnim pokretanjem radova.
Prevladavanjem financijskih i tehničkih problema, otpočela je realizacija izgradnje umjetnog otoka koja je, na milosti i nemilosti vremenskih uvjeta, potrajala više godina.



(klikni na sliku za veću sliku)


Izvođenje radova naravno nije prolazilo nezapaženo. Krajem 1966 godine lučka kapetanija Rimini i policija naređuju inženjeru obustavu radova, no Giorgio Rosa bez obzira na tu zabranu nimalo ne posustaje. Uspjevši konstrukcijske radove konačno nekako privesti kraju, premda je preostalo poraditi još dosta toga na širenju i poboljšanjima - Inženjer Rosa 20 kolovoza 1967 otvara Otok Ruža za javnost.
Platforma se izdizala 26 metara iznad mora, imala je površinu od cca 400 kvadratnih metara koja je prema projektu trebala biti udvostručena izgradnjom drugog kata - pri tome valja napomenuti da je inicijalna zamisao predviđala platformu s čak pet katova.
Netrpeljivost Italije i drugih država prema ovom umjetnom otoku usijavala se iz dana u dan, na što je Giorgio Rosa odgovorio proglašavajući 01 svibnja 1968 platformu neovisnom republikom i sebe za njenog predsjednika. «Bilo nas je šestorica; liječnici, računovođe, normalni obični ljudi», prisjeća se inženjer Rosa.
Ovu mikrodržavu Rosa je nazvao "Esperantska Republika Otok ruža" (Esperanta Respubliko de la Insulo de la Rozoj). Upotpunio ju je službenim Esperanto jezikom, vladom i vlastitom valutom.
Pri spomenu Otoka Ruža, svakako se ne smije zanemariti podatak od ključnog strateškog značaja: platforma je imala svoj vlastiti neovisni sustav vodoopskrbe; naime snalažljivom tehnikom bušenja morskog dna pronađena je slatka voda čijom su se potom opskrbom zadovoljavale sve potrebe umjetnog otoka za pitkom vodom. Na Otoku Ruža funkcionirali su razni sadržaji kao što su primjerice restoran, diskoteka, kafić, suvenirnica i poštanski ured. Platforma je bila opremljena mjestom za za pristajanje i privez plovila nazvanim Porto Verde (Zelena Luka), čiji su sastavni dio bili mol i pristupne stepenice.
Narednog mjeseca Rosa je upriličio tiskovnu konferenciju tijekom koje je čitavom svijetu priopćio uspostavljanje dakle nove države.

Odjedanput, ljudi iz cijelog svijeta počeli su pristizati u Rimini vidjeti na svoje oči otok snova. Nimalo začuđujuće, mnogi od njih odmah su zatražili državljanstvo ove nove države!
No talijanska je vlada ubrzo zauzela stajalište kako Otok Ruža ozbiljno ugrožava nacionalnu sigurnost Republike Italije. Hitno potom iz najviših je krugova odaslana naredba o rušenju. Uspostavljena je pomorska blokada platforme, a sramotnoj su igri svoj doprinos dakako dale i tajne službe.

Vojni napad

Dana 25 lipnja 1968 godine, karabinjeri, financijska policija, policija i porezni inspektori napali su i okupirali neovisnu državu Otok Ruža, pri tome zarobivši domara platforme. Domar Pietro Bernardini bio je nesretni brodolomac koji je prilikom jedne orkanske oluje sa svojom brodicom u velikim problemima sasvim slučajno nabasao na platformu te se spasio nasukavanjem na istu još u fazi njezine izgradnje. Bernardini se tada bez trunke predumišljanja odmah nastanio na Otoku Ruža, unajmljujući jednu od postojećih prostorija.
Mlada republika tako je preko noći završila u progonstvu, otkuda je žustro nastavila vojevati žalosne pravne bitke od kojih nije bilo praktički nikakve koristi. Predsjednik Esperantske Republike Otok Ruža, Giorgio Rosa, poslao je prosvjedni telegram predsjedniku Republike Italije, no on se, Giuseppe Saragat, u diktatorskom stilu uopće nije udostojio odgovora. Tijekom narednih tjedana došlo je do određenih parlamentarnih ispitivanja glede napete konfliktne situacije, pri čemu su nimalo iznenađujuće, predsjedniku Esperantske Republike Otok Ruža odaslane beskrupulozne ponude za kupnju platforme.



(klikni na sliku za veću sliku)


«Rekli su mi da je zapovijed pristigla iz Washingtona, jer mi smo sa suverenom Esperantskom Republikom Otok Ruža stvorili opasan presedan a oni su se silno uplašili male Kube na Jadranu«, godinama kasnije otkrio je inženjer Rosa, prisjećajući se također i da je Italijom u to vrijeme komandirala snažna politička struja Kršćanska Demokracija - stoga je nemoguće da novonastala republika nije ugušena uz blagoslov Vatikana.
S druge strane, sloboda zastrašuje, sve one vlade i države koje egzistiraju zahvaljujući ropstvu ježe se čak i pri samoj pomisli na nju!



(klikni na sliku za veću sliku)


Što se tiče neizostavnog širenja propagande i dezinformacija, pred konvencionalnim uskogrudnim državnim vlastima i tajnim službama jednostavno nije bilo drugog izbora nego društveni eksperiment Otok Ruža podlački uokviriti u što negativniju minijaturu, pritom generirajući apsurdne sumnje kako je platforma navodno izgrađena prvenstveno kao trik za utaju poreza na prodaji goriva, baza za ruske podmornice, plutajuća kockarnica...

Nedugo potom, u kolovozu 1968, Ministarstvo trgovačke mornarice Italije poslalo je depešu lučkoj kapetaniji Rimini kojom se od Predsjednika Esperantske Republike zatražilo da demolira platformu. Naravski da je Giorgio Rosa na to podnio žalbu. Međutim unatoč iskazanom interesovanju nekih političara za inženjerovu žalbu, u studenom 1968 uslijedila je barbarska otimačina u kojoj su, pred planirani predstojeći eksplozivni „vatromet”, svi transportabilni materijali zatečeni na Otoku Ruža pokupljeni i zatim iskrcani na obližnje talijansko kopno.

Dokrajčenje Otoka Ruža nastupilo je početkom 1969 godine. Dana 11 veljače ronioci talijanske mornarice minirali su stupove umjetnog otoka s 675 kg eksploziva. Uprkos žestokim priželjkivanjima i nemaloj količini upotrijebljene razorne supstance, platforma je izdržala silovitu eksploziju i ponosno ostala stajati na nogama. Dva dana kasnije, talijanska je vlada ponovno pokušala uništiti suvereni umjetni otok u Jadranskom moru, ovog puta s preko tisuću kilograma eksploziva. Golema eskplozija veoma je oštetila platformu. Posljedično, tijekom jake oluje 26.02.1969, noseća struktura platforme je popustila i tako je Esperantska Republika Otok Ruža definitvno potopljena u morske dubine.
Narednih mjeseci ostaci umjetnog otoka su rastavljeni i uklonjeni te u potpunosti fizički eliminirani.
Za inženjera je to bio nož u srce: «kao da su mi ubili člana obitelji». Giorgio nikad nije ni pomislio o pribjegavanju ikojem vidu oružane samoobrane: «ma ne, ozbiljno, pa protiv mene je nasrnula čitava jedna država! Velika država!».



(klikni na sliku za veću sliku)


Glas o Otoku Ruža koji je gromko obišao i uzburkao svijet, izazvao je brojne posljedice - posebice u Italiji u čijoj je pravnoj povijesti to slučaj bez presedana.
Polemike i kontroverze nisu se ugasile bez obzira na proglas talijanskog Državnog vijeća prema kojem su pretendiranja vlasnika platforme na neovisnost i suverenitet navodno neutemeljena. Naime za razliku od ovih „modernih” vremena, suluda ideja samoproglašenih Bogova i ostalih nadnaravnih bića da nijedan čovjek ne može i ne smije na planeti Zemlji živjeti izvan njihove stroge kontrole - tada tih specifičnih 1960-ih mogla je omađijati tek manji dio populacije.

Vijeće Europe u Strasbourgu kojem se Giorgio Rosa u svojstvu predsjednika Esperantske Republike Otok Ruža uzaludno obratio pokušavajući spasiti što se spasiti da, proglasilo je da nema dovoljno elemenata na osnovu kojih bi se tim povodom moglo službeno izraziti.



Talijanska država zatražila je da inženjer Giorgia Rosa plati 11 milijuna lira za rušenje otoka.
Jedna od najvažnijih implikacija koje je za sobom ostavio ovaj jedini agresorski rat u povijesti Talijanske Republike, zasigurno je to što su Ujedinjeni narodi ubrzo, pod isprikom da se slični slučajevi nikad više eventualno ne ponove, pomaknuli na globalnoj razini u cijelom svijetu granice državnih teritorijalnih voda sa 6 na 11 nautičkih milja udaljenosti od obale.

Obilježja Republike

Mikronaciju Esperantske Republike simbolizirao je grb s tri crvene ruže na zelenim lisnatim stabljikama, s pozadinom koju je činio bijeli samnitski štit. Zastava Otoka Ruža bila je narančaste boje s grbom republike u sredini.



(klikni na sliku za veću sliku)


Himnu Otoka Ruža predstavljao je odlomak iz prve scene trećeg čina slavne opere "Leteći Holandez" (Chor der Norwegischen Matrosen) njemačkog skladatelja Richarda Wagnera. Za nacionalnu valutu Otoka Ruža vlada je proglasila "Mill", i to s tečajem 1:1 prema talijanskoj liri. Mlada Republika nažalost uopće nije stigla proizvesti i pustiti u opticaj novčanice i kovanice navedene sopstvene valute. Ono u čemu se pak uspjelo jeste izdavanje poštanskih maraka (danas vrlo tražene od kolecionara). Jedna od maraka Otoka Ruža koje su se pojavile, na sebi je imala kartu Italije s istaknutim položajem na kojem se nalazila platforma.
«Pisma koja smo često slali s Otoka Ruža, redovito su u Italiji okončavala sudbinu kao anulirana», prisjeća se Giorgio.

Giorgio Rosa

60-ih godina prošlog vijeka, u intervjuu za BBC, John Lennon ovako je definirao općeplanetarni štimung: «našim društvom upravljaju suludi ljudi sa suludim ciljevima. Naše društvo vode manijaci s manijakalnim naumima. Zbog ove konstatacije i sam ću navjerojatnije biti proglašen umobolnim. Eto zato je čitava situacija bolesna!».
Nedugih samo petnaestak godina ranije, zato što su drugačije razmišljali i/ili bili odgojeni kao židovi odnosno cigani ili srbi i slično, sve ispravno i sukladno važećim državnim zakonima ljude širom globusa obilježavali su tetoviranjem zatvoreničkih brojeva, divljački ih mučili i masovno ubijali po koncentracionim logorima i gulazima.
Revolucionarni tsunami dobre volje koji je planetu Zemlju u dobroj vjeri zadesio 1960-ih godina, nažalost nije ozdravio ovaj ugnjili svijet na bolje. Al' da je vrijedilo pokušati - itekako!
Sve ispravno i sukladno važećim državnim zakonima, ljudi drugačije boje kože od bijele tada su u povećem dijelu globusa još uvijek bili porobljeni i tretirani kao bezvrijedno smeće.
Danas, u 2020-oj godini, stigosmo do kompletne uvrnutosti: nastrano društvo u kojem zdravi a navodno mentalno bolesni ljudi ne mogu zbog svoje navodne mentalne bolesti posjetiti doktora bez uvjerenja da nisu oboljeli upravo od iste; nastrano društvo u kojem su navodno normalni oni ljudi koji su se svojim blentavim ponašanjem kompletno prilagodili šašavom okolišu.
Koliko je strahotna ljudska povijest zapravo užasna posljedica insceniranog kolektivnog bezumlja, vjerojatno je onomad najbolje zapazio Friedrich Nietzsche: «imbecilnost je kod pojedinaca rijetka pojava, a pravilo za skupine, stranke, nacije i epohe».

Utjecaj kojeg Vatikan i dan danas ima u konvencionalnom globalnom sustavu zvanom državizam, doslovce graniči s natprirodnim - spomenuto amenovanje s polovice 20 stoljeća, posebice ono u Italiji, nepotrebno je i spominjati.

Koncept društva već od samog početka osmišljen da teško trokira u svom postojanju, ne može bez birokracije. Suočavanje inženjera Giorgia Rose s birokracijom, klasičan je primjer sukoba dvije suprotstavljene strane u kojem je životni put jedne strane rješavanje, a druge kreiranje problema. «Birokracija koja ti ne dopušta ništa, zahtjevaju striktno poštivanje bezbrojnih pravila, traže bezbrojne dokumente, bezbrojne akte, bezbrojne pečate, bezbrojne takse, samo te koče što više mogu... eto upravo tu zaiskri jedan vid pobune, želja za slobodom! Zar tako? E ako je tako, onda ću si sam napraviti moju vlastitu državu!», prepričava Giorgio.
Vizionarskoj ljudini kakav je bio Giorgio Rosa, trulo okruženje nemajući druge prišilo je epitet "fašista". Pa opet, jer nikako drugačije ni ne može da bude, priča o neovisnom suverenom umjetnom otoku usred Jadranskog mora nadživjela je sam otok...

Inženjer Rosa svojevremeno je izašao s podatkom da ga je izgradnja platforme koštala oko 30 milijuna tadašnjih talijanskih lira.
2009 godine na morskom su dnu pronađeni ostaci noseće strukture i zidova njegovog umjetnog otoka.
Originalni kamen temeljac Otoka Ruža još uvijek čuva Lorenzo, sin Giorgia i njegove supruge Gabrielle.

Giorgio Rosa umro je 2 ožujka 2017 u 92 godini, u svom rodnom gradu Bologni. Njegov romantični slobodarski „san”, pedantno uklonjen iz povijesne literature, ostat će vječno uklesan u ljudskosti.
Čovjek koji je sam sebi konstruirao državu, do kraja svog života stalno je razmišljao o svom umjetnom otoku.

«Normalan čovjek ne može sebi napraviti otok; tko zna, osim onog već izgrađenog možda bismo napravili i druge...», Giorgio Rosa.



(klikni na sliku za veću sliku)


Povezani članci:

Slobodan suvereni čovjek na planeti Zemlji, Aljoša iz obitelji Đurić



(klikni na sliku za veću sliku)
Last Edit: 7 months, 1 week ago by administrator.
  • Page:
  • 1
Time to create page: 0.24 seconds